Priče o njima: Žarko Knežević - div velikog srca i vitez od Zete

Žarko Knežević je rođen 17. jula 1947. godine u selu Mojanovići u Zeti u Crnoj Gori.
Igrao je u OKK Beogradu od 1968. do 1978. godine, u Fenerbahčeu 1978/79, zatim ponovo u OKK Beogradu 1979/80, pa u Budućnosti 1980/1 i 1981/2 i u OKK Beogradu 1982/83.

A malo ko je znao da su se iza te snage od preko 110 kilograma i 210 centimetara visine i srdačnog osmijeha krili vječita tuga, sjeta i nostalgija. Ali, radije bi sa ljudima podijelio osmijehe i srdačne zagrljaje, rukama raspona od čak 225 cm. Istim onim rukama, kojima je zaustavljao ruske gromade pod obručima i punio protivničke koševe karakterističnim horog šutem i drugim centarskim akrobacijama. Govorio je da nema potrebe da ljude opterećuje ličnim tužnim sećanjima, a širokogrudo bi svakog saslušao i svima nesebično pomogao koliko je mogao.

Bio je vlasnik dva reprezentativna srebra, jednog sa SP (Portoriko 1974), drugog sa EP (Esen 1971) i zlata sa EP (Barselona 1974). Svake godine tokom reprezentativne karijere je osvajao zlato na Balkanskim igrama, kao i na Mediteranskim igrama (Izmir 1971). Nedostajalo mu je samo olimpijsko odličje. Čudo od (teškog) centra, vanserijski košarkaš specifičnog stila. Čak 219 puta je zvanično oblačio dres sa državnim grbom, što ga svrstava u najuži krug legendi jugoslovenske košarke po broju reprezentativnih nastupa.

Njegova životna priča mogla bi da se uporedi sa kultnim filmskim serijalom „Roki“, a i on sam se jedno vrijeme bavio boksom. Iz male siromašne seoske sredine stigao je do zvijezda, ali nikad nije zaboravio odakle potiče i koliko su trnovite staze, kojima je hodio i brodio.

Kao šestogodišnjak ostao je bez oca, koji je poginuo i kako je popularni Žaro govorio u jednom od posljednjih intervjua, sa šest godina postao je glava porodice. Pomagao je majci, koja je sa 27 godina ostala udovica, oko kuće i odrastanja mlađeg brata i sestre… Odrastao je u rodnom selu Mojanovići u Zeti, od malena se bavio napornim fizičkim poslovima u polju, na Skadarskom jezeru, bio gladan, neispavan, prve sportske korake napravio bosonog… Uvijek sa naglašenom empatijom prema porodici i osjećajem velike odgovornosti. A kakav je bio sa bližnjima, tako se odnosio i prema prijateljima i saigračima. Plemenit i požrtvovan, dok bi svoju muku čuvao samo za sebe, trudio se da je sakrije i od sebe samog.​​​​​​​

Nerado je pričao o svojim patnjama, ali znao je da, onako usput, napomene kako je bio nenormalno nostalgičan za rodnim krajem. Otprilike, kao u poznatom vicu kada majka iz Crne Gore šalje sina u svijet i plače, a ćerka koj kaže: „Majko ne plači, pa ne ide u Beograd, već u Ameriku, vratiće se…“. Tako je i Žarko u Beogradu patio za rodnim selom, Mojanovićima u Zetskoj ravnici, za samohranom majkom i sam u velegradu u četiri zida premotavao film čemernog detinjstva.​​​​​​​

Žarkovi košarkaški počeci vezani su za srednju tehničku školu u tadašnjem Titogradu, gdje su ga u svijet magične igre pod obručima uveli Rašo Vuković i profesor fizičkog vaspitanja Vlado Ivanović, koji su bezrezervno vjerovali u njegov talenat. Ivanović je i posle časova ostajao da trenira sa Žarkom, a Vuković mu je donosio i sendviče. Žarko se sa velikom predanošću posvetio sportu. Išao je iz Zete u Titograd biciklom na treninge, trenirao i igrao bos…​​​​​​​

Ubrzo je uvršten u reprezentaciju Crne Gore za učešće na Međurepubličkom takmičenju 1966. godine u Tuzli, kada ga je kao srednjoškolca trenirao profesor Garo Burzan, koji ga je i uveo u tu selekciju. Već tada u Tuzli za Kneževića je interesovanje pokazao čuveni klub Proleter iz Zrenjanina, ali nije došlo do saradnje. Mladi Knežević i dalje neuhranjen, sa samo 78 kilograma, a 198 cm visok, odlučuje da ostane kod kuće i počne da trenira u titogradskoj Budućnosti.​​​​​​​

Radio je teške fizičke poslove na selu, a uporedo sa tim završio srednju školu u Podgorici i trenirao u Budućnosti, kada je usledio odlazak na naredne Međurepubličke igre u Ljubljani 1968. godine, koje mu određuju dalju karijeru. Tamo su ga primijetili ljudi iz OKK Beograda i već 20. septembra te godine postao je član kluba iz Koraćeve avlije. Tu je ostao punih devet sezona, a kasnije je igrao godinu dana u njemačkom Hagenu i pola prvenstva u turskom Fenerbahčeu. Posle toga je ponovo nosio dres OKK Beograda u sezoni 1979/80, a zatim je u Budućnosti iz Titograda proveo dvije sezone, da bi blistavu karijeru završio u OKK Beogradu na kraju takmičarske godine 1982/83, u 36. godini života.​​​​​​​

A kada je okačio patike o klin Žarko je otvorio u Beogradu restoran „Zetski Dom“, koji je godinama bio druga kuća prijateljima, poznanicima, zemljacima. Vrata njegove kuće i restorana su uvijek bila otvorena, a Žarko je sve goste dočekivao širom raširenih ruku, onim rasponom od 226 santimetara… Bio je i ostao ljudina, za sva vremena.​​​​​​​

Druženje sa Kaporom, Nogom, Đuretićem

Žarko je bio vedrog duha, ali nosio je u sebi setu, nostalgiju i neku specifičnu, prostodušnu produhovljenost. Otuda nije čudo što se u Beogradu družio sa poznatim umjetnicima i intelektualcima.
Dok je igrao u Turskoj nešto ga je vuklo da piše, napisao je 80 priča. U tim pričama je obuhvatio period svog života od momenta kada je, kao šestogodišnjak, saznao da mu je otac poginuo, pa do igračkih dana u inostranstvu.

U jednoj priči je Adu Ciganliju nazvao „Beogradskom Kopakabanom“ i dobio pohvale od Mome Kapora. U stvari, naslov Kneževićeve priče je kasnije inspirisao Kapora da Adi da naziv Beogradsko more. A Žarko nije bio toliki ljubitelj Ade Ciganlije, ni izbliza kao Kapor, bio je vezan za crnogorske rijeke Moraču i Cijevnu i za Skadarsko jezero. Kako je govorio, kupao se samo u vodi koja je služila i za piće.

Veliki prijatelj mu je bio i književnik i pjesnik Rajko Petrov Nogo, kao i istoričar i akademik Veselin Đuretić, koji je kao i Žarko rođen u zetskom selu Mojanovići. Kako je Žarko isticao, mnogo mu je koristilo druženje sa tako umnim ljudima.

Nije krio koliko je ponosan na svoje igračke uspjehe i na djecu, dva sina i kćerku. A kada je riječ o sportskim podvizima, isticao je da mu je najdraži onaj sa početka karijere, kada je u Brindiziju na turniru talenata proglašen za najboljeg igrača. Sve trofeje je poklanjao majci, koja je, svojevremeno, za tu namjenu kupila lijepu vitrinu. Svi ti pehari su i dan, danas, tamo u Zeti. Žarko je planirao da se po stare dane vrati u rodni kraj i druži sa tim uspomenama. Ali, nije ga poslužilo zdravlje…

Častan ovozemaljski put završio je 30. oktobra 2020. godine, kada se vinuo u carstvo besmrtnih, za koje su ga još poodavno preporučili igrački i ljudski kvaliteti. Dobričina, gigant pod obručima, veliki sportsmen, nezamjenjivi šraf, osovina, stub i oslonac jugoslovenske reprezentacije slavnih sedamdesetih.​​​​​​​